Pesma „Povera i bogomolica“ nastala je neposredno posle osnivačke skupštine Komore logopeda Srbije.
Na tom sastanku, predsednica Komore je, gotovo usput, rekla:
„E, sada imamo sve. Nedostaje nam još samo himna. Da zamolimo Ranka da nam je napiše.“
Do tog trenutka, nikada nisam pisao po narudžbini. Štaviše, takva ideja mi je delovala neprikladno, čak i nedostojno. Kakav je to pesnik koji iznajmljuje svoj senzibilitet, rentira svoju dušu, prodaje se?
A kao da to nije bilo dovoljno, postojao je i dodatni zahtev — da pesma „zvuči kao da je napisana odavno“.
Iz inata, više nego iz uverenja, rešio sam da pokušam.
Način je uvek isti: danima razmišljaš. Ne pišeš. Kuvaš u sebi. Dodaješ i oduzimaš, a testo polako raste.
Jednog dana prolazim pored Knjižare Gece Kona. U izlogu stoji zahtev Gece Kona srpskoj vladi da mu se dodeli srpsko državljanstvo. Vraćam se kući i započinjem ono što mogu nazvati samo — ljubavni zanos sa Poverom i bogomolicom.
Tu priča, međutim, ne staje.
Pesmu sam poslao naručiocu, a na sledećem sastanku dobio sam odgovor:
„Pesmu ćemo odmah staviti na sajt, ali nećemo potpisati autora. Tako će delovati autentičnije.“
Pristao sam.
Ako je pesma zaista „zvučala kao da je napisana odavno“, onda je možda samo čekala svoj trenutak.
I mene — da je zapišem.
Ranko Vuković