Kratka priča o mladom pesniku, velikim imenima i lekciji koja ostaje mnogo duže od svakog književnog mišljenja.
Književni put retko počinje nagradama, priznanjima i otvorenim vratima. Mnogo češće počinje čekanjem, neizvesnošću i susretima koji ostavljaju jači utisak od samih rukopisa. Ovo je jedna takva priča — sećanje na vreme kada su mladi i neafirmisani autori morali da prolaze kroz razna iskušenja, nadajući se da će njihove reči pronaći put do čitalaca.
U nastavku donosimo lično sećanje Ranka Vukovića na jedan susret iz vremena kada je kao mlad autor pokušavao da objavi svoju zbirku pesama.
Svakog jutra, idući na posao, svraćao sam u SDK (Služba društvenog knjigovodstva, koja više ne postoji) da „pokupim“ izvode za prethodni dan. Toga dana trebalo je da svratim i u SKZ (Srpska književna zadruga) da bih obavio razgovor sa jednim od urednika u vezi izdavanja moje zbirke pesama Međaši.
Prolazim kroz knjižaru i penjem se drvenim stepenicama na sprat. Zaposlenih u administraciji još uvek nema na poslu. Sedam na stolicu ispred jednih vrata da bih sačekao urednika koji, očigledno, nije ranoranilac. Sa mesta na kome sam seo, vidi se sto za kojim sede četiri muškarca. Na stolu dve prazne flaše Štoka (konjak) i jedna skoro prazna. Piju i pričaju o književnosti. Noć su potrošili nadgornjavajući se u citiranju stihova i fraza naših poznatih književnika. Pijani, ali još uvek orni da poput Kraljevića Marka preoravaju carske drumove „intelektualne boemije“. Noć su već utrošili u intelektualnoj onaniji, pa im je bio neophodan slušalac koga će zadiviti svojim dubokim poznavanjem književne prošlosti i budućnosti. Jedan od njih bi svaki čas gledao u mom pravcu završavajući svoje mudroslovije. Samo što nije tražio da mu aplaudiram!
Nisu bili ni toliko nezanimljivi, ali morao sam na posao. Upitah za urednika, oni pogledaše u njega, a on mi kaza: Dođite oko podne, tada će sigurno biti tu.
Odoh. Oko podne, ponovo se popeh uz stepenice i gle, troje jutrošnjih likova načinje novu flašu, a ispred njih masni papiri od bureka. Ponovo pitah za urednika, a oni mi rekoše: Ostavio vam je nešto na onom stolu.
Na stolu, moje pesme, Milićevi crteži, pisamce otkucano na mašini i „analiza“ mojih stihova ispisana na poleđini pozivnice za izložbu slika.
Godinama kasnije, ne sećam se više svih primedbi koje su bile ispisane na poleđini pozivnice za izložbu. Ostao je samo utisak. Ne o književnosti, već o ljudima. O sujeti koja često prati one koji misle da su čuvari tuđih snova i o mladim autorima koji, uprkos svemu, nastavljaju da pišu.
Možda je upravo zato vreme donelo jednu veliku promenu. Danas između pisca i čitaoca više ne stoji toliko zatvorenih vrata. Internet je omogućio da ono što vredi pronađe svoj put, a da konačnu reč ne daju samozvani arbitri već publika.
A ona koverta na stolu? Ostala je samo uspomena. Priča koju vredi ispričati.
— Ranko Vuković