Postoje pesme koje nisu napisane samo da bi bile pročitane. Postoje one koje postaju sećanje, zavet i glas onih koji više nisu među nama.
„Sa epitafa u prašumi“ pesma je Branka Vukovića, pesnikovog brata. Nastala je iz dubine jedne duše koja nije mogla da izdrži sopstveni teret. Kako Ranko Vuković kaže, njegov brat bio je bogodušni snovatnik koji je kroz život davao mnogo više nego što je umeo ili želeo da primi. Ljubav za njega nikada nije bila trgovina, niti je umeo da je meri pravilima ovoga sveta.
Branko je ovu pesmu posvetio svojoj bivšoj supruzi, od koje se razveo, ali koju nikada nije prestao da voli. Njeno ime nije izgovoreno u svakom stihu, ali je prisutno u svakom zarezu, u svakoj pauzi i u svakom neizgovorenom osećanju koje pesma nosi.
Dok je pokušavao da napiše ovu pesmu, pitao je svog brata Ranka kako se piše prava pesma. Odgovor koji je dobio glasio je:
„Pesma je misao koja se stalno ponavlja, ali je u svakom stihu kažeš drugačije.“
Upravo zato, iako se ime njegove Vesne ne pojavljuje u svakom stihu, ono je prisutno u svakoj emociji koju pesma nosi.
Posle Brankove smrti, Ranko Vuković odlučio je da ove stihove ukleše na bratovljev nadgrobni spomenik, kako bi mu kroz večnost šaputali ono što za života nije prestao da oseća. Tako je ova pesma dobila mesto na kome će trajati dok god postoji sećanje.
„Sa epitafa u prašumi“ danas nije samo pesma. Ona je uspomena na Branka Vukovića, svedočanstvo jedne velike ljubavi i bratovljevog sećanja koje vreme ne može da izbriše. Neke pesme završavaju poslednjim stihom, a neke nastavljaju da žive mnogo duže od svojih autora.
Pogledajte izvođenje Ranka Vukovića: OVDE