Za Ranka Vukovića pesma nije trenutak zapisan na papiru, već proces koji može trajati satima, danima, pa i nedeljama. Stih nastaje, menja se, dopunjuje i čeka trenutak kada više nema šta da mu se doda. Upravo o tom odnosu prema pisanju, ali i o pesmi „Molitva“, autor govori svojim rečima:
„Volim da pišem, da utonem u pesmu. To zna da potraje i satima. Ko me gleda sa strane mogao bi pomisliti da sam u katatonom stuporu, ali meni je lepo kao drvodelji dok reže svoju figuru.
Povremeno ponešto napišem, dopišem, ispravim, ali nikada ne brišem, nikada ne bacam. U početku, pesma je gomila gline, bestelesna masa, od koje se jasno razaznaje samo glupost. Što sam duže u pesmi, to lepša postaje.
Kada mi se učini da je gotova, ostavim je na par nedelja, pa kada je ponovo pročitam i učini mi se da nemam šta da dodam, onda je gotova. To se retko događa, jer uvek dodam ili izmenim neku sitnicu, od koje pesma bude bolja. U proseku, za jednu pesmu utrošim pet A4 strana čistog uživanja.
Zato me ljuti kada neko procenjuje moju ličnost na osnovu sadržaja pesme. Često kažem: ‘Seta pesma tugu raščinjuje.’ Ako pišeš tugu, moraš u nju ući, ali i izaći.
Jednom, na nekom poetskom kampu, savetovah decu: ‘Kada napišeš prvi stih, reci isto to, samo drugačije, u drugom stihu, i tako do kraja. Konačno, dodaj kodu (završne note u muzičkom delu) i zaključaj pesmu.’
Pesmu ‘Molitva’, koju ću kazati (jer pesma se kazuje, a ne čita), pokvarila je svojim komentarima žena koju sam voleo. Kada sam joj rekao da sam mislio na nju kada sam je pisao, promenila je mišljenje, ali i ja sam promenio pesmu. Postala je tužna.“
Upravo poslednje rečenice daju poseban kontekst pesmi „Molitva“. Stihovi koji govore o samoći, unutrašnjem preispitivanju, životu, slobodi i odrođenosti ne moraju biti doslovna slika pesnika. Kako i sam Ranko kaže, da bi pisao tugu, pesnik mora u nju da uđe – ali i da iz nje izađe.
Ipak, „Molitva“ nosi i lični trag. Autor otkriva da je, dok ju je pisao, mislio na ženu koju je voleo. Njen komentar promenio je njegov odnos prema pesmi, a zatim i samu pesmu. Ona je dobila drugačiji ton – postala je tužna.
Možda upravo tu najbolje vidimo način na koji Ranko Vuković stvara: pesma za njega nije nešto nepomično. Ona živi dok joj se vraća, menja se zajedno sa mišlju i osećanjem, sve dok ne dođe trenutak da joj doda poslednju „kodu“ i, kako sam kaže, zaključa pesmu.
A „Molitvu“ sada nećemo samo pročitati.
Čućemo je onako kako pesnik smatra da pesma treba da živi – kazanu njegovim glasom.
Pesmu „Molitva“, u izvođenju Ranka Vukovića, poslušajte ovde.