Pesma ne nastaje odjednom.
Ona se ne piše – ona se polako otkriva.
Ponekad počinje od jedne misli.
Ponekad od osećaja koji ne može da se izgovori naglas.
A nekad od tišine koja traži svoj glas.
Inspiracija ne dolazi uvek kada je tražimo.
Ona dolazi kada zastanemo.
Kada se umiri sve spolja, pa počne da govori ono unutra.
Pesnik tada ne izmišlja – već sluša.
Sluša reči koje dolaze same,
slaže ih pažljivo,
bira one koje nose najviše istine.
Nekada pesma nastane brzo, u jednom dahu.
A nekada se vraća, menja, sazreva –
dok ne postane ono što treba da bude.
Jer pesma nije samo skup reči.
Ona je trag jednog trenutka,
zabeležen da bi trajao.
I možda je baš zato svaka pesma drugačija –
jer nastaje iz nečega što se ne ponavlja.
Ranko Vuković