Postoje susreti koji traju mnogo duže od jednog razgovora. Ostanu u čoveku kao trag, kao uspomena i kao potvrda da istinska veličina uvek dolazi uz jednostavnost i ljudskost.
U nastavku prenosimo sećanje Ranka Vukovića na susret sa Milićem od Mačve – priču o poštovanju, umetnosti i trenutku koji se ne zaboravlja.
„Pesmu SLIKA posvetio sam Miliću Stankoviću, poznatijem kao Milić od Mačve. Imao sam čast i zadovoljstvo da upoznam ovog gorostasa, da prozborim koju reč sa njim i, čini mi se, shvatim njegovu genijalnost.
Prilikom prvog susreta, 90% vremena sam ćutao i slušao. Milić i Đorđe Kostić pričali su o slikarstvu. Greh je bio prekidati taj razgovor nekrštenim izustima mladića na početku karijere, ali jednu stvar sam upamtio. Sterilni trojadnici zamerali su mu da previše slika i stvara, a da motive stalno ponavlja.
Osećao sam se uvređeno i pred njegovom slikom, kao pred ikonom, napisah pesmu.
Pesma je odštampana u zbirci Rasputice, čiji je recenzent bio Đorđe Kostić, slikar, pesnik, esejista, nadrealista, a vreme otrča dalje. Sustigoše se nove pesme, a ko god piše pesme zna da je teško izdati prvu zbirku, ali drugu, treću – još teže.
Napisah pismo Miliću od Mačve, u kom mu poslah i svoje pesme. Nisam mu znao adresu, ali sam znao gde stanuje. Kuća u Volginoj kao iz srpske narodne bajke, čini ti se da će Baš Čelik izaći iz nje. Pokošena livada ispred nje i stog sena upotpunjuju bajkovitost.
Penjem se. Freske i levo i desno. Stojim ispred vrata, kucam zvekirom koji tupo odzvanja. Podignem pogled, a na fresci iznad vrata umetničkom ćirilicom napisano:
Nisam kod kuće, dođi za dvesta godina.
Toliko vremena nemam, ali spustih koverat sa pesmama kraj vrata i odoh.
Gotovo da zaboravih na taj čin, kada mi posle tri meseca stiže ogroman koverat. Otvaram, a unutra ilustracije za moje pesme.
Dragi Ranko, veli Milić, ne mogu pisati mišljenje za štampu, jer nisam dovoljno stručan za to, ali za ovo jesam. Kada se na jesen budem vratio u Beograd, rado ću vas i portretisati.
Možete li zamisliti moju sreću? Ne verujem!“
Veliki umetnici ostavljaju velika dela, ali ih ljudima najviše približava njihova toplina, pažnja i spremnost da podrže druge.
Ova priča ostaje kao podsetnik da istinska veličina nikada ne traži potvrdu – ona se prepoznaje u svakom gestu.